02.03.2007., petak
You in your shell are you waiting for someone to rescue you from yourself? Don't be disappointed when no one comes...
 Slabašan plamen svijeće neuspješno je pokušavao osvijetliti napol mračnu sobu. Grad je neutješno plakao, suze njegove snažno su lupale o staklo prozora. Gotovo hipnotizirano buljila je u te kapi koje su se slijevale niz krhko staklo. Čudesna noć, kad god grad tako neutješno i neprekidno plače, u zraku se osjeti miris čarolije, magija se prolomi zrakom poput munje. Za takve noći ne valja biti sam, a ona je bila. Privukla je stolicu do prozora i odvojila se od ostalih. U prostoriji je sjedio još i jedan mladić, duboko zadubljen u svoje novine, cijelo vrijeme čitao jedan te isti članak. Djevojka pored njega gorljivo je rješavala križaljku, kao da je od životne važnosti riješiti ju do kraja. Mladi par u kutu nije mario za ostatak svijeta, sjedili su nepomično jedan do drugog, a ruke im se nisu smjele dotaknuti. Ako su se i voljeli, nisu to smjeli pokazati. Postarija gospođa je sjedila malo udaljenije, ruke je držala na pomno ispeglanoj suknji, bez ijednog nabora, a kosa joj je bila preuredno svezana u sijedu punđu. Svatko je imao svoj mali svijet, a Njen svijet je bila kiša koja je lupala u staklo. Vjetar silovito zapuhne, a slabašan plamičak svijeće nesigurno zatreperi. Svi pogledaju u svijeću, shvate da se ništa nije promijenilo i nastave dalje živjeti svoj mali svijet. Tap, tap, tap, u pravilnom ritmu lupale su kaplje. Mračna tišina, kao da su se natjecali tko će više svojih osjećaja uspjeti sakriti, možda i ubiti. Svi tako staloženi, spokojni, a Ona gori u sebi. Kipti, ludi, vrišti, a sve iznutra. Suzdržava se, zabija nokte u nogu, sprječava se da pokaže i najmanji osjećaj, u glavi joj samo poput sata tempirane bombe odzvanja tap, tap, tap, zvuci gradskih suza postaju zaglušujući. I dogodi se krah. Bum, tras, slom, kraj. Prikloni se gradu i suza kapne niz Njen obraz. Bum, tras, slom, početak. Svi stanu sa svojim poslom, paralizirani i samo prazno gledaju u nju. Ne mogu vjerovati svojim očima. Mladiću padnu novine na pod, djevojka krivo riješi treći stupac vodoravno, mladi par zadrhti, a gospođa i dalje sjedi mirno, gotovo beživotno. Osjeti da ju mrze, a u isti tren i obožavaju. Poremetila im je sve što su stvarali, ona, mali nebitni kukac naspram njihovog univerzuma, uspjela je. Počnu šaputati s nevjericom. Nitko ne može vjerovati da je bila sposobna za to. Ona ustane mirno sa stolice, približi im se, uplakanim očima ih pogleda i počne vrištati. Glas se prolomi, zidovi se zatresu, svijeća se opet počne gasiti, a ona i dalje vrišti. Blijedo ju gledaju, ne znaju što da sad rade. Kakva je to nemoguća situacija? Iako su joj oči bile zamućene od suza, vidi njihovu zbunjenost. Upije hladan zrak u sebe i progovori: „Da, ovo sam ja. Gledajte me! Svaku poru na mom licu koja je prljava, svaku vlas koja nije na svom mjestu, svaki nokat koji nije pravilno porezan, gledajte! Da, ovo sam ja! Ja plačem, ja se smijem, ja vrištim, ja šutim, ja mrzim, ja volim, ali ja OSJEĆAM, k vragu! Osjećate i vi, ja to znam, ja to osjećam!“ Svi se stresoše od njenog bolnog glasa. Nije se dala smetnuti. „Vi i dalje glumite da ne osjećate ništa prema meni, ali ne možete me prevariti. Ja sam u vašem prokletom paklu živjela, znam kako se osjećaji skrivaju. Mrzite me, volite me, znam da nešto osjećate prema meni, pokažite mi to!“, reče i priđe mladiću s novinama, uzme ih i podere pred njim. „Pokaži mi što osjećaš prema meni!“, vrisne, a mladiću počne drhtati usna od bijesa. Ode do djevojke s križaljkom, uzme olovku i pošara sve i ponovi: „Pokaži mi što osjećaš prema meni!“. Djevojci se oči ispune suzama, gotovo da poteku. Priđe mladom paru i spoji njihove ruke, a u očima im se osjeti ljubav, njihova usne gotovo pa pređu u smiješak. „Pokažite mi svoje osjećaje!“. I tad ode do gospođe koja je sve to mirno, hladno promatrala. Priđe joj i raščupa kosu. Gospođa ne reagira. Ona se iznenadi i od bijesa počne plakati i vrištati: „Pokaži osjećaje!“ Zatim skoči na gospođu i zgužva joj suknju. No, gospođa i dalje bezosjećajno sjedi. Vrišti na gospođu, udara ju, ali ova i dalje ostaje hladna. „Što si ti?? Moraš me mrziti, bilo što osjećati!“. Gospođa se ustane, a svi ostanu iznenađeni. Ode do mladića s novinama, uzme ljepilo, zalijepi novine, a njegove usne prestanu drhtati od bijesa. „Ne, ne radi to…“, prošapće Ona. Gospođa ode do djevojke s križaljkom, pobriše pošarane dijelove, a djevojci se suze osuše. „Prekini! Pusti ih!“, vrišti Ona. No Gospođa ode do mladog para, razdvoji ih, a ljubav opet nestane. „Ne…“, kroz plač govori Ona i pada na koljena. Gospođa popravi svoju frizuru i izravna krivulje na suknji. Zatim ode prema Njoj. Silovito ju uhvati za ruku, dovede do stolice, zaliže neurednu joj kosu, izravna majicu i posjedne ju uspravno. Učini ju svojim klonom. Taman je sjela na svoju stolicu, kad osjeti da još nešto nije kako treba biti. Vrati se do nje i pobriše joj mokre obraze. Njen zadnji vidljiv dokaz da osjeća.  Kiša je prestala. Mrtva tišina se vratila. Plamen svijeće opet gori jednakom snagom. Svi su jednaki kao i prije. Ništa se nije dogodilo, svi su sve zaboravili. To se nije dogodilo, to je kiša napravila iluziju. Sve je to bio samo san i ništa više. Sjedila je uspravno na svojoj stolici i uvjeravala se da se ništa nije dogodilo i sve je bilo u redu, kao prije. Samo nikako nije mogla objasniti slani okus svojih usana…  |
30.01.2007., utorak
Sjaj u očima, dio II.
 „Još smo samo ti i ja ostali. Ostali su uginuli. Uginut ćeš i ti ako se ne opustiš. Bolovi će otići ako se opustiš.“, čuo se glas iz mraka. „Tko... Tko je to? Što je ovo? Pustite me vani... Boli...“ „Moraš se opustiti, ajde diši duboko, možeš ti to, još ima dovoljno zraka, tek su te danas doveli.“ „Tko me doveo? Tko si ti?“ „Ljudi. Stavili su te u svoju izložbu leptira. Smatrali su te dovoljno lijepom da te ubiju i time pokažu kako se oni brinu za lijepe leptire. Ja sam Michael.“ Enchantressa se polako počela opuštati. „U...Umrijet ću?“ „Da. Imaš još otprilike dva dana. Meni je ostao jedan.“ „Kako... Kako mi se ovo dogodilo... Nisam mogla letjeti... I pala sam... I ničeg se više ne sjećam... Kako sam nesposobna...“ „Hej, smiri se, ne napreži se. Nema smisla tugovati nad tim što se dogodilo. Samo se umiri, rađe pričaj sa mnom nego da patiš sama. Ipak smo samo nas dvoje ostali. Znaš, zbilja jesi prekrasan leptir, ne znam jesam li ikad vidio tako lijepog.“ Enchantressa pogleda u Michaela svojim crnim uplakanim očima. „Ja? Ja lijepa? Nikad nisam bila lijepa, oduvijek sam onaj ružan leptir, sramota za svih, živi jer nitko nema hrabrosti da joj skrati život, bezvrijedna, zločesta, sebična, bezobzirna, a sve to iako me nitko nije želio upoznati... Samo su zaključili da sam takva...“ „Mene nije briga što drugi misle, ja znam što ja mislim. Meni si najljepši leptir kojeg sam vidio. Što bi sad voljela raditi?“ „Gledati zvijezde...“ „Zar te to ne rastužuje? Kad vidiš kako su one zajedno i kako nikad nisu same i koliko ih je na nebu, a ti si opet sama?“ „Ali ulijevaju mi nadu. Možda jednom ni ja ne budem sama, ako one nisu. Uostalom, gledam zvijezde samo zato da znam prepoznati neku kad ju sretnem. I naučila sam kako ih prepoznati. Stvorenja koja nose zvijezde u sebi imaju sjaj u očima, što je jači mrak, njihove oči jače sjaje i oko sebe siju utjehu i nadu.“ „I jesi li upoznala nekog takvog?“ „Mislim da jesam, ali i to me malo rastužilo. Tek sad vidim koliko su stvorenja-zvijezde bolja od mene i koliko ja nemam pravo biti pored njih... I mrzim sebe zbog toga, zbog toga što nisam dovoljno dobra i što toliko griješim i što svaki put kad hoću nešto dobro učiniti, to ispadne loše iako to nisam htjela. Samo bih htjela da moji voljeni znaju koliko ih volim, da samo nekad u meni ne gledaju moje mane, iako ih je mnogo više nego vrlina, ali to je preteško...“ „A ta zvijezda koju si upoznala, zašto misliš da joj nisi dovoljno dobra?“ „Jer sam ja grešnik, ja napravim pokret, on ispadne kriv, a ta zvijezda nikad to ne učini, zna što treba reći i kad treba šutiti i to me ispunjava golemom tugom...“ „Zar to nije sebično? Tebi je krivo što je netko bolji od tebe pa ti ne može pokloniti svoje vrijeme jer previše griješiš za njega? Trebala bi biti sretna što je ta zvijezda bolja od tebe, a ne tužna...“ „Znam. A ja se borim protiv svojih mana, ali one uvijek isplivaju... Trudim se biti bolja, ali ne uspijeva mi. Vidiš i sam koliko sam pogrešna...“ „Ne pretpostavljaj što ja mislim, molim te.“  Ubrzo je došlo jutro. S prvim zrakama sunca, Michael je počeo umirati. „Tako dakle izgleda svijet kad umireš... Ti poput anđela me gledaš, sunce me kupa, a ja postajem umoran.“ „Ne... Ne možeš umrijeti...“ Enchantressa počne pružati ruke prema njemu, kao što je tako davno pružala ruke prema zvijezdama. „Umirem, umrijet ćeš i ti. Drago mi je da sam te prije smrti upoznao.“ „Nećeš umrijeti. Pričaj sa mnom, samo pričaj...“ „Što da ti pričam? Ja ne pričam o sebi, mene nitko ne poznaje, jer sam to i želio, preloša je moja duša da ju netko vidi. Bojim se da ne zatruje ostale. Ali tog se više ne moram bojati, ubrzo će ona umrijeti.“ Dok je Michael pričao, Enchantressa se koprcala u svom kavezu i uz nesnosne bolove pokušavala skinuti čavliće sa svojim krila. Nikako nije uspijevala, ali nije odustajala. Uprla se nogama o staklo i svojim malenim rukicama uhvatila čavlić na lijevom krilu i povukla ga uz nevjerojatnu bol. Čavlić padne, a njeno krilo zatreperi. Na njemu je ostalo još malo letećeg praha. Enchantressa je plakala od bolova. Uzme u ruke drugi čavlić i povuče ga i ubrzo i on ispadne. Bila je umorna. S čavlićem probije staklo. Michael se više nije čuo. „Michael? Michael, ne odlazi, molim te... Pričaj mi... Pričaj mi što je tvoja želja?“ „Moja želja... Moja je želja bila da upoznam zvijezdu, iako ti to nisam rekao.“ „Upoznat ćeš ju, sad kad izađeš vidjet ćeš svoju zvijezdu, savršenu...“ „Ne želim više savršenu zvijezdu. Ima boljih stvorenja od nje...“ Enchantressa doleti do njegovog kaveza i jedva uspije razbiti staklo. Michael udahne čisti zrak i oči mu se otvore. Enchantressa ga pogleda u oči, podraga po licu i kaže mu: „Tebi trebaju samo savršena bića, ne zaslužuješ ništa manje od toga...“ Zatim počne izvlačiti čavliće iz njegovih krila. Kad je izvukla zadnji čavlić, počne padati. Bila je slaba i umorna. Nije više imala ni trunke snage u sebi. Michael poleti za njom i uhvati ju i ona se onesvijesti u njegovim rukama. „Oprosti što sam ti rekao da si sebična... Ti jesi savršena, mene je bilo previše strah to reći da ne nestaneš...“ i odleti s njom u prirodu.  Njeno maleno srce kucalo je sve tiše, više se nije budila, a i Michael je polako gubio snagu. Spusti ju na svježu travu pored potočića i pogleda u nju. Krila su joj bila potpuno razderana, ruke su joj krvarile, slabo je disala, a letećeg praha bilo je samo u tragovima. Michael ju podraga, a njene se oči polako otvore. „Tako dakle izgleda svijet kad umireš...“, prošapće i nasmiješi se. „Živjet ćeš ti, zvijezde ne umiru tako lako... Makar si ti jača od zvijezda, pored sjaja u tvojim očima svaka bi se zvijezda sakrila. I svaka tvoja mana tebe čini još savršenijom. Rekao sam ti da ne tražim više svoju zvijezdu, i istina, ne tražim ju, vidim da si ti mnogo bolja od nje...“ „Mnogo lijepih riječi, sad se zbilja bojim da umirem...“ „Sve su istina.“ „Nisu i ja to znam... Ja sam prevelik grešnik za tebe... Ti zaslužuješ bolje, zato sam te i spasila...“ Noć je pala i zvijezde su se počele nazirati. Michael se osjećao bespomoćnim dok je gledao kako je Enchantressi svakim trenom sve gore. Njeni uzdasi bili su svakim putem sve tiši i plitkiji, ponekad bi i izostali. „Enchantressa...“, reče i ona otvori oči. „Pogledaj zvijezde kako su lijepe večeras... I večeras gledam u njih, ali ovaj put znam da nisam sam. S tobom sam.“ „Nikad nećeš biti sam.“ „Dođi, uhvati se za mene...“ Uzme ju u svoje naručje i odleti s njom prema zvijezdama.  ...KRAJ... |
24.01.2007., srijeda
Sjaj u očima, dio I.
 Provodila je noći na vrhu krošnje, zadivljeno gledajući u zvijezde. Govorili su joj da nije normalna, da gubi vrijeme na nešto tako nevažno kao što su ta bezvezna svjetla na nebu, da od njih nema ništa. No, Enchantressa ih nije slušala, ona je u zvijezdama pronalazila svoju nadu, utjehu, mir i spokoj, što kod ostalih leptira nije mogla naći. Ipak, koliko god su joj ulijevale nadu u bolje sutra, toliko su ju i rastuživale, jer je znala da nikad neće moći taknuti zvijezdu, kako će one zauvijek ostati daleko iznad nje, a ona, čak i sa svojim velikim krilima, ostat će prikovana za zemlju. U sebi je sanjala kako jedne večeri poleti s ogromne krošnje prema zvijezdama i rukom dotakne jednu od njih. Ismijavali su ju, rugali joj se, ona je bila glavno sredstvo za podizanje tuđeg ega, poput strvinara na nju su se zalijetali ostali leptiri, bacali na nju uvrede i time se osjećali moćnima, a ona se osjećala najmanjim stvorenjem na zemlji. Ta krošnja je bila njihov svijet, Leptirovo stablo je bio njihov univerzum, mjesto gdje su najljepši leptiri. Osim nje. Ona nije pripadala u to savršenstvo, bila je sramota. Naučila je živjeti s tim, radila je sve što i ostali rade i stojički trpila sve uvrede koje su poput kišnih kapi padale na nju. Nije dala da se vidi kako ju boli, kako ju srce steže i kako želi biti bolja, vrjednija, ljepša, ali ne zbog sebe, nego zbog svojih roditelja koje i ovako nije baš bilo briga za nju, a otkad su njihovog potomka proglasili promašajem, još su manje obraćali pozornost na nju.  Jedne večeri zaspala je na listu dok je gledala u zvijezde i usnula savršen san, svijet pun ljubavi, smijeha i sreće. No, dok je ona sanjala, nekolicina leptira je doletjela do nje i svezala joj krila, a da ona to nije ni osjetila. Kad se iduće jutro probudila, uzela je zalet i htjela poletjeti, ali krila joj se nisu raširila i Enchantressa je počela padati na pod. Okretala se u zraku, a svi su gledali kako pada s visokog stabla ravno na pod. Njeni roditelji su bili na drugoj strani i nisu vidjeli što se događa. Enchantressa je ubrzo pala na rosom okupanu travu i onesvijestila se. U to vrijeme livadom se šetao dječak koji je u travi vidio malenog leptira s lijepim crno-srebrnim krilima. „Tata! Tata! Vidi leptir! Mogu ga uzeti? Ovakvog još nismo imali!“, reče te u ruku uzme Enchantressu. Kad su stigli kući, otac dječaka uzme leptira, otvori kutijicu te s malim čavlićima, prikuje Enchantressu i zatvori kutijicu. Enchantressa se probudila s bolovima u krilima, svaki dijelić njenog malog tijela bridio je od boli. Poželi vrisnuti, ali ne smogne snage. Nije mogla disati, bila je toliko preplašena da je samo stojala mirno, s ponekim trzajem.  nastavak slijedi... |
03.11.2006., petak
Ako ja odem, tko će ostati; a ako ja ostanem, tko će otići?
 Kako je teško odrediti točan trenutak promjene, onaj čas kad se sve staro izgubi, a novo počne stvarati. Nikad ne možemo točno odrediti dan, sat i minutu velike promjene, znamo samo da je bila jednom… jednom kad je bio jedan sasvim običan dan, kad je sve bilo normalno, regularno, sve, osim nas. Kad se to prestane vjerovati u bajke i zašto se to dogodi? Kad bih mogla birati, izabrala bih zauvijek živjeti u laži, u svojem imaginarnom svijetu gdje nema egocentričnosti, gdje se misli i na druge, u kojem nema rana, razbijenih koljena, suza, svijet u kojem ne trebaš brinuti za svoju dušu. Ne znam kad sam prestala tamo živjeti i kad sam počela čuvati svoju dušu i hodati ulicom polako da se ne bih spotaknula i razderala koljena, koji je to trenutak bio kad sam shvatila da ljudi nisu prinčevi i princeze. Sad hodam gradom i svugdje vidim sumnju, skepsu, nitko nikome ne vjeruje na riječ, samo se gleda kako napraviti osobnu dobit, tko je jači, kvači i to je glavni i jedini zakon stvarnog svijeta. Nikako se ne mogu uklopiti u ovo sivilo, imam osjećaj kao da sam obilježena neonskim svjetlom koje ljudima smeta jer njihove oči nisu naviknute na tako jako svjetlo. Koliko god se ja trudila sakriti, prigušiti svoje svjetlo, ono se još više vidi. Pokušala sam sve da ga uništim, da budem siva poput svih, ali ništa nije bilo dovoljno. Sve što sam htjela jest da se uklopim, dok nisam stala. Okrenula se oko svoje osi, pogledala gdje ja to stojim, čemu ja to želim tako žarko pripadati. Lijepo je to, ta skladnost, klonovi sa svih strana, ali to nije ono što ja želim. Želim da me prihvate ovakvu kakva jesam, a ne kakvu svi žele da budem, jer to nikad neću biti ja. Odjednom shvatim da nema tog čovjeka koji bi bio dovoljno važan da se zbog njega mijenjam, jer se zbog mene sigurno nitko ne bi mijenjao, primio moju neonsku svjetlost, napravio sebe drukčijim od ostalih. Zašto bih ja onda sebe morala napraviti jednakom kao druge samo jer to od mene zahtijevaju? Toliko kritika sa svih strana, svakog dana mi nameću novu manu, misleći da će me time uspjeti nagovoriti da budem sličnija sivim ljudima. Znam da imam mane, možda i previše njih, ali ako sam sačinjena od vrlina, onda sam sačinjena i od mana. Da ne postoji hladnoća, nikad ne bismo znali što je toplina. Zašto sam cijelog života pokušavala uništiti dijelove mene jer se nekome nisu svidjeli? Odjednom toliko pitanja navire, a ni na jedno nemam odgovor. U meni se rađa ljutnja, bijes na mene samu jer sam toliko puta sebe uništavala zbog dobrobiti drugih, zaboravljala sebe, zapostavljala se na toliko načina da sad vidim da sam jedino ja to radila. Živjela sam u svom bajkovitom svijetu gdje su svi altruisti, nesbičnjaci, dok su svi ostali živjeli u surovoj stvarnosti i iskorištavali sve što sam im davala. Nikad nisam tražila ništa zauzvrat, samo sam bezuvjetno davala i sad je ostalo tako malo toga u meni. Još uvijek zahtjevaju od mene da i te mrvice moje osobnosti bacim u vjetar, uvjeravajući me da one nisu ništa što valja sačuvati. To je bio taj trenutak kad sam ja izašla iz svoje bajke. Ogorčenost, razočaranost, ali ponajviše sumnje rodi se u meni. Sumnje prema svakom živom biću, u svakome vidim da želi nešto ukrasti od mene, a ja moram sačuvati ono malo što mi je ostalo. Ne mogu se više otvoriti nikome, jer je rizik prevelik. Nikad nisam razumjela što je to neonsko svjetlo u meni, ali sad, kad sam svjesna brutalne realnosti, shvaćam što je to. Neonsko svjetlo koje je tako jako sjajilo iz mene bila je vjera u ljude. Nje više nema, sad sam i ja siva. Mislila sam da ću uspjeti ostati uvijek jednaka, ali sam protiv svih ne možeš dugo opstati. Dokazali su mi da svi moramo biti sivi i da će svi prije ili kasnije popustiti i odustati od različitosti. Možda sad, puna nepovjerenja, budem napokon prihvaćena.  sretan rođendan Sanja, makar je sutra! nek ti se ostvari onoliko želja koliko je potrebno da budeš sretna, a opet da ih još imaš, jer čovjek bez želja je nikakav čovjek! |
23.10.2006., ponedjeljak
Iskrena je bol onog koji krišom plače... Marcial
 Kasno u noći, kad sve spava čvrstim snom, a jedini zvuk je poneki šum automobila i šuštanje lišća, posjećivao ju je u njenom snu. Ušao bi kroz njen zatvoren prozor i lebdio nad njom. Promatrao ju je kako spava čvrstim snom i govorio sve što osjeća prema njoj. Nikako nije mogao pokazati koliko ju voli, jer ni sam nije shvaćao koliko je njegova ljubav velika, a ni ona mu nije htjela vjerovati. Nikad nisu pričali u tome naglas, ali su oduvijek to osjećali. Nije joj se više mogao ni približiti jer je bio siguran da ona prema njemu ne osjeća ništa i da od nje može dobiti samo hladnoću. Ako je ikad i osjećala, ubila je to u sebi, u to je bio siguran. A nije mogao biti udaljen od nje, morao ju je vidjeti makar na tren, čuti makar na čas. I zajedno s vjetrićem ulazio je u njenu sobu svake večeri i lebdio poput anđela čuvara iznad nje. Gledao je kako joj se oči pomiču, kako sanja, kako svako toliko se nasmiješi. Sve ga je to toliko opčinjavalo, ispunjavalo. Razasuta kosa po jastuku i ruke pored glave, koje kao da ju štite od nečega su ga gotovo hipnotizirale i osjećao je da, kad bi ju više volio, da bi se raspao. Trznula se, a pramen kose joj padne preko lica. Nije mogao odolijeti a da ju ne takne makar na trenutak i drhtajućim rukama pomakne njen pramen. Osjeti njenu toplinu na svojoj hladnoj ruci i priboja se da bi njegova hladnoća i surovost mogla ozlijediti nešto tako krhko i nježno poput nje. Bojao se više taknuti ju da ju ne bi povrijedio, možda i probudio. Ona ne smije znati što on osjeća prema njoj, nikad to ne bi prihvatila, odbila bi ga i potjerala iz svog života, a on to ne bi podnio. Rađe će u tako tamnim noćima, kad i zvijezde spavaju, provoditi par trenutaka s njom nego da ju nikad ne vidi. Slušao ju je kako duboko diše i opet se počne bojati za nju. Što ako za nju ne bude dovoljno zraka, ako ga on sav uzme nenamjerno? Rađe on neće disati nego oduzeti nešto od nje i time ugrožiti život do kojeg mu je previše stalo. Još jednom se trzne i njen pokret rukom ju otkrije, a vjetar zapuše. Stisnula se u sebe, a koža joj se naježi. On uzme toplu deku i ispunjen ljubavlju pokrije ju, a vjetar još jače zapuhne. Prozor se naglo otvori i zabuči. Njene se oči naglo otvore i iznenada sjedne. Bila je sigurna da je nečija ruka bila na njenom obrazu, ali ne, to je samo vjetar… Rano ujutro, kad prve zrake sunca još nisu dovoljno jake da počnu grijati, a prvi zvukovi ptica počnu odjekivati, odlazila je ispraćivati ga iz njegove zemlje snova. Ulazila je kroz mali prozorčić u njegovoj sobi i stojala pored njegovog kreveta. Gledala ga je tužnim pogledom, gotovo sa suzama u očima je promatrala kako spokojno spava. Pitala se svaki put kad je stojala pored njega, može li učiniti išta da ju zavoli. Ponekad je imala osjećaj da on možda i osjeća nešto prema njoj, ali to je uvijek bilo prekriveno pregustom maglom, nije mogla jasno vidjeti što on misli. Htjela se prisiliti riskirati, sve reći, probuditi ga i reći mu sve što osjeća. No bila je previše puta ranjena, više nije imala snage vjerovati u puste riječi, čak ni kad su djelovale tako stvarno. A opet, riječi nikad nisu bile ni izgovorene. Samo je postojalo to čuvstvo između njih i ona ga se bojala. Bojala se da je i on poput svih, da je ona za njega samo zanimacija u usamljenim danima, a ne netko do koga je njemu zbilja stalo. I zato nikad ništa nije rekla. Zatvorila se u sebe i tiho jecala. Svaki put kad bi pričali, ona je njega voljela, a on je pričao tako iskreno i znala je kako je ona za njega samo utjeha kad nikog drugog nema. Pitao bi ju kako je i ona je odgovarala da je dobro, a zatim bi okrenula glavu da ne vidi suzu koja je klizila niz obraz, ostavljajući slan okus. Nije se mogla odvojiti od njega, a bilo joj je teško biti kraj njega znajući da njemu nije stalo. Zato ga je posjećivala dok je bio u svojoj zemlji snova i dok nije mogao vidjeti njene suze za njim. Nije ga htjela tako zavoljeti, htjela se držati na distanci, ali što se više trudila, to je on bio njoj bliži. Poželi ga taknuti makar sad, sad kad joj ništa na svijetu to ne može braniti, kad nema nikakvih svjedoka, kad ju nitko neće optužiti za nešto krivo. Priloži svoje prste svojim vrelim, suzama natopljenim usnama i zatim ih stavi na njegov hladni obraz. Podraga ga po kosi koja je stršala i prošapta – zašto? Ptičica doleti na prozor i zafijuče i njegove se oči polagano otvore, a u ušima mu je odzvanjao ženski glas. Bio je to samo pjev ptice… Popodne, kad je sve na nogama, a buka posvuda, viđali su se u gradu. Hodala je sama po ulici kad ga je ugledala s djevojkom. Srce joj zatreperi, ali osmijeh nije pao. Uljudno su se pozdravili, ali svatko je nastavio na svoju stranu. Okrenula se za njim i vidjela njih zagrljene i sa suzom u oku nastavila hodati, a usne su oblikovale pitanje – zašto? Zašto nije mogla posjedovati mali djelić njegova srca, najmanji sobičak, ništa više nije tražila. I bila je u pravu, nije mogla posjedovati najmanji sobičak njegova srca. Ona je posjedovala njega cijelog. Okrenuo se za njom i vidio kako bezosjećajno korača, a u ruci je još osjećao njenu nježnost i poželi da ju još jednom takne. Ali nije, nastavio je hodati s djevojkom koju je morao zavoljeti, da zaštiti sam sebe od ljubavi koju je osjećao prema njoj. Jer za njega nema mjesta u njenom srcu. I bio je u pravu, u njenom srcu nije bilo mjesta za njega. On je bio njeno srce.  |
20.10.2006., petak
Često se moramo stiditi ne toliko zbog zlodjela zločestih, nego zbog indeferentnosti dobrih ljudi... M.L.King
Ubijeni idealist Postoje ljudi koji se moraju razočarati mnogo puta da bi im se dokazao život. Neki ih zovu idealisti, a neki ih zovu jednostavno – budale. U njima se nalazi puno vjere, od dana kad su rođeni vjeruju u bolje sutra i svaka nova nevolja ih ne može uvjeriti da je to pravilo, da svijet nije idealan. Koliko god mi vjerovali i nadali se, to se neće promijeniti. Uporno vjeruju u utopiju, u dobrotu ljudi, ne žele vidjeti istinu.  Poznajem jednog idealista. On vjeruje u to da je sebičnost rijetkost i da zbilja postoji mnogo ljudi koji stavljaju druge ispred sebe. U životu su ga napuštali, gazili, vrijeđali, potkopavali, ali njegov se idealizam nije maknuo. Stojao je čvrsto kao i prvog dana. Odbijao je vjerovati i odbijao je gledati, zatvarao je oči i svakim se danom trudio drugima udovoljiti. Svakoj se želji pokoravao, svih je stavljao ispred sebe, sebe zaboravljao zbog drugih, sve bi dao samo da njegovim voljenim bude dobro, da budu sretni. Nije tražio ništa zauzvrat, možda samo malo ljubavi. Umjesto ljubavi svakog je dana dobivao ravnodušnost i kritike. Svaka gesta, svaki njegov pokret rukom krivo se projicirao. Svaki pokušaj da razveseli svoje voljene, bio je promašaj i na kraju bi uvijek ispalo da to što radi ne samo da je krivo, nego i nepoželjno. Zatvorenim očima on se i dalje trudio, ništa nije tražio, uporno se trudio za druge, stavljao ih ispred sebe bezuvjetno i nije mu bilo krivo zbog toga. On postoji samo da pokuša udovoljiti svima. Oduvijek je to tako gledao zatvorenih očiju. No postoji jedan trenutak. To je onaj trenutak prepuštanja. Kao kad valovi silovito udaraju u stijene i one se čvrsto drže, čini se kao da ih ništa ne može slomiti, pa ni moćni valovi. Nitko ne očekuje da će se stijeni nešto dogoditi, prečvrsta i staložena je da bi ju konstantni valovi uništili. U trenutku prepuštanja, stijena se raspadne, a svi se čude kako se to dogodi. Nitko nikad nije obratio pozornost na pukotine, na udubljenja, svi su gledali općenitu sliku. On je bio stijena puna pukotina, ožiljaka i brazdi. Svakim udarom kritika, svakim optuženičkim pogledom, on je zadobljavao nove rane dok se nije sasvim raspao. Otvorio oči i vidio svijet kakav je on zbilja. Nema tu ljubavi, to je bajka za malu djecu, to pripada njegovom utopijskom svijetu, nestvarnom. Svaka osoba samo gleda kako se okoristiti drugima, a on je oduvijek bio najbolja lovina za to. Hranili su se njime poput lešinara cijelog života, a on je bolove zanemarivao, rane nije htio gledati. Osobu koju je sad vidio u ogledalu bila je oteta, raspodjeljena kao plijen najboljim ratnicima i najjačim strvinarima. Suho, blijedo, ispijeno, ružno, prerealno tijelo koje je vidio u ogledalu bila je stvarnost. Oči su bile isprazne, potrošene i u njima se vidjela samo bezdan. Zar je ona oduvijek bila tu?, pitao se. Nije mogao odgovoriti na to pitanje, oduvijek su mu oči bile zatvorene, no ipak je negdje duboko u sebi znao da je to ništavilo ostalo tek nakon što su njegova vjera i idealizam bile potpuno ubijene. Htio je toliko toga dati od sebe, još uvijek je htio hraniti strvinare, jer ih je on zbilja volio, ali više nije bilo ničega što bi mogao dati od sebe. Potpuno se dao, a svi su htjeli puno više od toga. Kako dati više od sebe? Sve do zadnjeg atoma, sve do zadnjeg udisaja, dao je bezuvjetno i to nije bilo dovoljno niti je to itko cijenio. To je bila njegova smrtna rana. Nitko nije cijenio, svi su bili nezadovoljni koliko god se trudio. Dok je gledao zatvorenim očima, mislio je kako je sve njegova krivica, kako je on taj koji je trebao više dati i kako nije dovoljno sve što radi, a sad, širom otvorenih ništavnih očiju vidio je da je dao daleko previše. Nije se stavio na prvo mjesto, a nitko nije zaslužio da ga se stavi na prvo mjesto. Odjednom u njemu nastane bijes i ljutnja. Sad je tražio nešto zauzvrat, a svi se prave kao da im nikad ništa nije poklonio, a što je samog sebe dao, to je bilo tako sitno, tako beznačajno, njegova ljubav je bila bezvrijedna kao zrno pijeska u zlatarni. Bezvrijedno zrno pijeska, toliko je vrijedio. Nitko nije smatrao potrebnim da daje išta zauzvrat, pa ni ljubav. Zar nije on oduvijek davao ljubav bez da je tražio išta zauzvrat? Neće se buniti, neće kritizirati kao što su njega kritizirali, samo nek mu netko da tu injekciju ljubavi jer počinje osjećati kako mu vjera umire. No injekcija nije stigla na vrijeme i vjera je umrla. A što je on bio bez svoje vjere? Nije više idealist, sad je tvrdi realist. Ljubavi nema. Samo sebe gledaj, stvori zidine oko sebe i ne puštaj nikoga u sebe jer ljudi postoje samo da ubiju tvoje osjećaje. Živi sam, jer si ti sam sebi jedini prijatelj i jedino sam sebe voliš, nitko drugi te neće voljeti ako nema od toga neke koristi. Svako iskustvo nosi pouku, to je bila njegova, ali nikad nije uvidio grešku u sistemu. U njemu je vjera ostala i ona je bila ta koja ga je iz dana u dan ubijala, jer mu je ulijevala nadu da je u krivu, iako nije bio. Svakog se dana nadao boljemu, a glumio je da se ne nada. On je postao samo još jedna nesretna ljuštura u nizu...  kao što se da primjetiti, ipak sam se vratila. nisam baš prevrtljiva osoba, rekla sam da prestajem pisati na blogu jer sam zbilja osjećala da više nema smisla. pa zašto onda pišem? jer nikad nisam ni prestala... |
07.10.2006., subota
najgore što ti se može dogoditi jest da ti se želje ispune...
Ispunjena želja Koliko izreka mi doslovno shvaćamo? Koliko ih uopće prakticiramo? Sve ih slušamo i zvuče nam tako inteligentno, a opet ih ne provodimo u djelo. Toliko je puta čula izreku – pazi što želiš, može se ispuniti – a nikad nije razmislila je li istina to što izreka govori. Željela je postati nevidljiva. Osjećala se kao višak, kao nešto nepotrebno što postoji iz jednostavnog razloga da postoji. Nije vidjela svrhe u svojem biću, ma koliko god svrhu tražila. Činilo joj se da priča drugim jezikom, da se svi sporazumijevaju savršeno, a ona ne razumije ničije riječi niti drugi razumiju nju. Zbog svih postojećih i nepostojećih razloga poželjela je postati nevidljiva. Tražila je u sebi razlog da se odupre takvim mislima, a svakim danom je postojalo sve više razloga da se osjeća nepoželjno od svih strana. Da je ikome rekla svoju najdublju želju, svi bi ju smatrali izopćenikom i ne bi žalili za njom i to ju je izjedalo. Nadala se da, kad bi se njena želja ispunila, da bi vidjela da ljudi nisu ravnodušni zbog njezina nestanka. Mogla je samo maštati o tome što bi se dogodilo. Probudila se tog jutra u potpuno spremljenom krevetu. Kiša je pljuštila i osjećala je hladnoću. Iz kuhinje je dopirao miris tek skuhane kave i kroasana. Ušla je u kuhinju i vidjela svoje voljene kako sjede. Otvorila je usta, a glasnice su zakazale. Htjela je nešto reći, a bila je nijema. Svi su se pravili da je ne vide. Nije mogla vjerovati svojim osjetilima. Bila je nevidljiva. Nikad dosad nije vidjela svoju obitelj tako složnu. Oduvijek ih je gledala u svađama, u prepirkama, a sad su bili tako jedinstveni, kao obitelj iz reklame. Htjela je da ju vide, a nitko ju nije doživljavao. Potpuno druga dimenzija, tamo se nalazila. Na trenutke joj se učinilo da je čula glasove, ali bili su prebučni, prenerazumljivi, no ubrzo je shvatila sve što glasovi govore. Bilo je to kao da im čuje misli, a misli su bile o njoj. Pomislila je kako će to biti dobro, kako se sve ovo događa samo da joj se dokaže da ima mnogo ljudi kojima je stalo do nje i kako nije tako beznačajna kako je oduvijek mislila. No njene želje su se još jednom pokazale krivima. Jasno su se oblikovali osjećaji olakšanja, sreće, skinutog tereta i znala je da je njena nevidiljivost, njen nestanak uzrok tome. Šokirana, zbunjena i u nevjerici izašla je iz kuće. Htjela je naći ljude do kojih joj je stalo najviše na svijetu. Htjela je naći svoje prijatelje. I znala je gdje ih tražiti, na njihovom mjestu. Gledali su u nju u smiješili se i pomislila je kako je sve to bio samo san, samo realističan san. Pitali su ju kako je i u trenutku kad je htjela odgovoriti, odgovorila je osoba iza nje. Njen tih glasić prolomio se zrakom i nestao u vjetru, kao da ga nikad nije ni bilo. Gledala je kako njeni prijatelji odlaze, a ona ih je pratila u stopu. Nisu ju spominjali, ali je primjetila kako se svi lijepo slažu. Nije bilo trzavica, svađa, svi su se smiješili, pomno slušali djevojku koja je naknadno došla. I opet je čula glasove u glavi. Osjećala je njihove osjećaje i vidjela kako su osjećali da im ne fali, dapače, to je najbolje što im se u posljednje vrijeme moglo dogoditi. Više ih nije pratila. Nije imala snage. Preplavili su ju osjećaji tuge, razočaranja i samoće. Želja joj se ispunila, a najgore misli ostvarile. Htjela je da joj se želja ispuni samo da si dokaže da je ljudima stalo do nje, a otkrila je da je cijelo vrijeme bila u pravu. Bila je teret, nepoželjni višak, a nitko nije imao hrabrosti ni srca reći joj to. Rađe su se pravili da im je dobra, da su njeni osjećaji krivi, samo da u svojim glavama budu pozitivci. Potpuno izgubljena s ispunjenim željama. Nije gledala posljedice svojih snova, žarko se nadala svom nestanku, a sad bi dala sve da se vrati u svoje neznanje i nadu da je u krivu kad misli da je nepoželjna. Svi koje je voljela više od sebe, nju nisu voljeli. Svi za koje je živjela, bili su u njenoj blizini samo jer su morali, jer nisu htjeli ispasti loše osobe. Čak i vlastita obitelj je osjetila lakoću sad, kad je nije bilo. Stojala je mirno, a svježi miris bio je u zraku. Miris promjene. U tom trenutku trebala je odlučiti što učiniti. Vratiti se u stari život, sad sa spoznajom da je svaki njen postupak gledan s nevjericom i tlakom i sa saznanjem da su svi ljudi koji ju okružuju tu samo da sebe ne smatraju lošim ljudima. A mogla je i nastaviti put. Izgubiti zadnji dio koji je ostao od nje. Taj nevidljivi dio koji se još držao na Zemlji i mogao se vratiti u svoje tijelo ili nastaviti put u nepoznato. Osvrnula se zadnji put, pogledala preko ramena i vidjela sve ljude koje je toliko obožavala. Suza je krenula niz njen obraz i počela se mrziti. Zašto nije mogla biti bolja, zašto nije mogla ispuniti očekivanja, zašto nije mogla biti ono što oni žele da bude? Zašto ju ne vole? Obrisala je suzu i nastavila hodati.  veoma je moguće da je ovo zadnji post. jednostavno ne vidim više previše smisla. hvala svima na lijepim komentarima i na manje lijepim komentarima. neću obrisati blog da vas mogu i dalje komentirati, a tko zna, možda mi se vrati volja i entuzijazam pisanja kojeg sad baš i nemam. kad vratim sama sebi smisao vratit ću se. dotad, veliki pozdrav svima |
26.09.2006., utorak
someone told me love would all save us... but how can that be, look what love gave us...
Uništeni raj Ne idi, ne prepuštaj se gomili... Ne pripadamo tamo, ako odemo, uništit će nas... Molim te, jedini moj, ne idi. Suza joj je kanula u oku, a glas je drhtao. Nije htjela da vidi da je slaba, da plače, toliko nije mogla dopustiti. Ali sad, kad zna da ga tako lako može izgubiti među svim klonovima, plač je bio najmanji problem. Ne idi, preopasno je, izgubit ćemo se... Zašto ne možemo zauvijek ostati tu, gdje smo sad, odvojeni i sretni? Što nam fali?  počelo je ovako... Kad se nađu dvije duše koje su jednake, one se moraju spojiti. Ljubav je suprotna magnetu. Magnet privlači strane koje su suprotne, a ljubav je oduvijek bila bliža ljudima koji jednako dišu. To je prevazišlo i kemiju, u trenutku kad se nađu dvije duše jednake po svemu, među njima nema kemije, među njima je spona, most koji se gradi na klimavim, ali najčvršćim daskama. Ljudi koji su sami, marginalizirani, oduvijek su više mogli cijeniti trenutak spajanja duše s drugom dušom. Njih dvoje su se našli sami, u sudbinskom trenutku samoće, praznine, sivila, jedno u drugom su vidjeli boju. Riječi su tako nepotrebne u tom momentu, samo bi narušile čaroliju bojanja sivila. Spajanja ruke, stvaranja mosta. Prvi osmijeh na licu, kontakt očima, skrivanje srama, lupanje srca. Nije trebalo puno vremena, vrijeme je predragocjeno da se troši na takve trivijalne stvari, htjeli su samo biti jedno s drugim, svaka sekunda je važna, trebalo je popuniti svu samoću koja se skupljala u njima svih ovih godina. I tih par trenutaka njihovog jedinstva graničili su sa snovima. Ni jedne mane, ni jedne trzavice, savršenstvo na zemlji... Ni jedan trenutak koji je tako savršen, ne može dugo trajati. Potpuno su se marginalizirali, odvojili od drugih. Ona je to htjela jer je ona znala što ljudi rade. Kako uništavaju sve na što su ljubomorni, kako unose nemir i svađu, sve ono od čega su bili zaštićeni u svom malom raju. Njemu to nije smetalo, s njom bi išao i u pakao ako je bilo potrebno, samo da ima njenu ruku u svojoj i ići će gdje god ona želi. Tako su proveli svoje savršene trenutke. Ono što ne možemo imati, zauvijek će nas najviše privlačiti. Odjednom se u njemu javi duh slobode, poput divljeg vranca htio je trčati, ludovati, biti u gomili. Primjetila je njegovu promjenu i nadala se da će brzo nestati. No želja za slobodom se sve više javljala, pojačavala i rekao joj je što želi. Neće nam se ništa dogoditi, bit ćemo među puno ljudi, ali svejedno ćemo ostati ono što jesmo! Volim te još uvijek jednako kao što sam te volio kad smo bili samo nas dvoje, ali ne želim da zauvijek budemo samo nas dvoje. Srce joj je počelo jače kucati. Početak kraja kojeg je ona oduvijek znala osjetiti. Odvojila se od ljudi kad su ubili njenu nevinost i vjeru, znala je dobro zašto ne želi vratiti se među te strvinare. A on sad želi njihov raj napraviti tako ranjivim... Nije mogla to podnijeti, nije mogla to napraviti. Molila ga je da to ne radi njihovom raju, da ostanu tu gdje jesu, gdje su tako sretni, ali svakom njenom molidbom da ostanu, njegova se želja pojačavala. Svi veliki osjećaji su povezani na neki način i od jednog do drugog ima manje od jednog koraka. Od njegove velike ljubavi prema njoj, javila se iritiranost, ljutnja. Zašto ga želi posjedovati, on nije lutka koju može ljubomorno čuvati samo za sebe, on želi ići među ljude, osjećati se živim, ne može se rezervirati samo za nju! Počeo se pitati je li on zbilja ikad osjećao ljubav prema njoj kao što je mislio da osjeća. Sad ju je gledao s gnušanjem, a nije bio svjestan toga. Još joj je govorio da ju voli, a crv mržnje u njemu se hranio. Želim otići. Ne mogu više biti samo s tobom i nikim više. Dođi sa mnom, neće nam nitko ništa, nemoj mi braniti da idem gdje želim jer će se samo onda naša ljubav uništiti. Dođi sa mnom, sve će biti u redu. Osjetila je da će ga izgubiti ne ode li s njim i da se on nikad neće žrtvovati zbog nje. Previše ga je voljela, više od sebe. Uzela je njegovu hladnu ruku i krenula prema gužvi, zlobnim komentarima i pogledima ruganja. Šaputanja i tračevi, sve od čega je pobjegla jednom davno, sad je opet u njenom životu. Vidjela je kako je on sretan, kako uživa u buci, vrevi, žamoru, privlačenju pozornosti. U trenutku kad je pomislila da će ona to preživjeti, da će on svejedno biti s njom kao što je i prije bio, pustio joj je ruku. Okrenuo se od nje i pričao s grupicom ljudi koja ga je tapšala po ramenu i govorila mu kako je zanimljiv. Gledala je u svoju ruku, još toplu od njegove i osjećala kako se hladi. Suza padne na dlan. Pogledala ga je zadnji put i po drugi put u životu pobjegla od svojih demona, ljudi. Shvatio je da je nema tek sljedećeg dana. Duša mu je bila prazna, sad bez nje. U tom je momentu shvatio kako se zavarao da će biti sretniji među svim tim glumcima. Ona je bila njegova sreća, a on ju je tako pustio. Uništio njihov raj. Išao ju je naći, trčao svom snagom, pretražio cijeli grad, ali nje nije bilo. Vratila se u svoje sivilo, prozirnost, suze su opet tekle, slanije nego ikad. I on se vratio u svoje sivilo, nije se vratio ljudima koji su ga privukli svojim bojama i glumom. Pustio je jedinu osobu koja ga je voljela, gotovo ju zamrzio jer ga je voljela. Duša samo jednom u životu nađe svoju savršenu polovicu, a on je svoju uništio. Sada hodaju odvojeni, nikad potpuni. Ljudi su uspjeli, uništili su njihov raj.  ...završilo ovako |
16.09.2006., subota
Ljudi opraštaju sve osim iskrenosti i ljubavi...
Pismo iskrenosti Ovo je moje pismo vama. Priznajem sve što sam oduvijek tajila, govorim sve što sam oduvijek šutila. Lagala sam vam. Svakim danom kad ste me gledali ravno u oči i mislili da vam govorim ono što mi leži na srcu, znajte, bila je laž. Nije mi bio nikakav problem gledati vas u oči i besramno lagati. Pitate me kako? Nije teško pogoditi. Sjećate li se onog dana kad je nebo bilo crno, čak ni tamno plavo, nego beskrajno crno i kad se zvijezde nisu smjele pojaviti? Sjećate li se onog dana kad je vjetar nosio sve pred sobom, a pričao je priču tuge i plača? Sjećate li se onog dana kad ste tako lagano odglumili da vam značim nešto, a u srcu vašem je bila praznina vezana uz moje ime? To je bio dan kad sam vam počela besramno lagati. Ne, nemate me pravo optuživati, vi ste prvi krenuli tom stazom. Jednom davno nas je vezala ljubav, danas nas još veže samo moja laž. Kako to da ja mogu ispasti negativac u ovom pismu kad sam ja bila ta koja je uvijek sama završila? Gdje je nestala sva ljubav koju ste gajili prema meni i obećanja da ćete biti uz mene ma što se dogodi? Da, istina je, vrijeme sve mijenja, ništa nije stalno, zar i ljubav? Zar nije ljubav ono što ostaje unatoč svemu, što pobjeđuje svaku tamu, što je rješenje za sve, utočište za svih? Iznimka sam u svemu, očito i u tome. No, odakle vam srama mene gledati optuživačkim pogledom punim nevjerice i razočaranja jer sam se usudila lagati? Nakon svega, što sam drugo mogla? Nisam vas htjela izgubiti, previše vas svih volim, rađe ću sebe ubiti nego ostati bez vas, zašto vam smeta moje laganje? Samo sam prešutila sebe samu i bila ono što želite da budem. Moj je jedini grijeh bio što sam vam htjela udovoljiti, a na kraju ispada da ste vi ti koji ste me najviše kaznili. Ovo je moje pismo vama. Pismo puno ljubavi i razočaranja. Dvije sestre koje idu jedna uz drugu. Dala sam vam što sam imala, zadnji atom svog bića i niste mi trebali dati ništa zauzvrat. Možda samo oprost što sam vas previše voljela... Zašto se sve na ovom svijetu mora kažnjavati, pa i ljubav? Zašto se odmah misli na nešto negativno, na nešto pokvareno, trulo, opako i lažno? Nikad vas nisam tražila ništa zauzvrat, čak ni vašu ljubav, samo sam htjela da mi vjerujete kad vam kažem da sam mislila to zbilja. Ubrzo zatim sam počela lagati. Nisam mogla više gledati vaše poglede pune skepticizma u kojima se pokazivalo vaše mišljenje o meni. Neprilagođena, drukčija i s druge strane. Morala sam nekako zanemariti te demone u meni, te drukčije osjećaje, nekako sam morala postati sličnija vama. Bezobzirna i sebična. Moja ljubav prema vama borila se iznutra, nikako ju nisam mogla ubiti, svakim danom je sve više rasla, jer ste vi ipak ljudi zbog kojih moje srce kuca. Unatoč svemu, vi ste oni koje ja volim čak i kad me odbacite, ljubav ne umire. Da spasim sebe, a sebe mogu spasiti samo ako sam blizu vas, morala sam lagati. Molim vas, ne gledajte me tim pogledima kojima mi dajete do znanja koliko me više ne volite... Ne mogu gledati razočaranja kad sam se toliko trudila samo da vas zadovoljim. Rađe recite da sam za sve ja kriva, optužite me za sve, samo nemojte šutiti i gledati me tako prodorno... Ubija me svaki vaš dah ravnodušnosti... Budite ljuti na mene, bjesnite na mene, lagala sam vam, samo nemojte šutiti! Svi mi znamo koliko je svijet nepošten, zar ne može to biti moja olakotna okolnost? Svijet je kriv, svijet i moja priroda, mrzite me iz dna duše, samo nemojte biti umukli... Ono što je ostalo od mene, raspara se na komadiće kao smrskani kristal, topi se kao batrljak odbačenog voska, koji više ne služi ni za što kad vidi koliko vama nije stalo... Ovo je moje pismo vama. Priznajem vam sve što sam lagala. Jer jesam, lagala sam vam svakim danom kad ste me gledali u oči, a ja sam vam se smiješila. Lagala sam vam svakim dahom, tajila sve što mislim o vama. I nikad nećete saznati što osjećam prema vama jer ono što je ovdje zapisano bit će spaljeno. Nikad nećete saznati moju laž. Lagala sam vam da vas ne volim samo da budem poput vas. No nikad mi to nije pošlo za rukom. Voljela sam vas oduvijek i zauvijek ću vas voljeti... napisala sam Pismo iskrenosti iz jednostavnog razloga što ono ne postoji. danas se iskrenost najviše kažnjava, a kad je ta iskrenost još vezana uz ljubav, onda je neoprostiva. sve je danas iskvareno, ljubav ponajviše i uz ljubav su se počeli vezati svi negativni epiteti! kako je to moguće? kad danas nekome kažete da ga volite, pomišlja se ili - da ste to rekli ishitreno i to ne mislite; da ste to rekli samo da se riješite toga, a ne mislite to; da ste nešto zgriješili pa je to izvlačenje; da ste dijete koje voli svih. pa kad onda ljudi zbilja vole? kad je to iskreno? čini se da toga više nema i da je ljubav postala komercijalni trik. ljubav je ono što se prodaje, čula sam to od nekog redatelja. ne zvuči li to tako hladno? ono što se prodaje... koja je onda razlika između ljubavi i kurve? isto je, prodaje se, potražnja je velika, ali je lažna. sve za pare, čak i ljubav... a kad se nađe netko poput djevojke (ili dečka) koja može napisati ovakvo pismo, onda je ona zastranila, luda je, fali joj par dasaka u glavi, nenormalna... samo zato što je voljela... |
10.09.2006., nedjelja
Bolje bit će da zaboraviš i smiješiš se nego da se sjećaš i tuguješ...
Htjela mi je ispričati priču koju nitko nije razumio. Priču koju svi osuđuju i čine ju nepostojećom. Prvi put me vidjela tog trenutka, kad je sjedila preko puta mene. Gledala me kao što se stranci gledaju, bez previše osjećaja. No njene su oči odavale priču koja se pričala bez riječi, koja se slušala s onim osjetima koji vise u zraku, za koje znamo da postoje, ali ih ne vidimo (poput vremena), samo vidimo njihove posljedice. Bila je blijeda, pomalo ispijena lica, a oči su joj bile velike i bistre. Vidjela se neka praznina u njima, ne praznina iz hira ili iz toga što je takav pogled veoma popularan, bila je to ona praznina koju samo drugi ljudi mogu učiniti. Ljudi su jedina stvorenja koja mogu toliko ispiti drugu dušu, potpuno uništiti svaku nadu i optimizam. Tužno je vidjeti mladu osobu koja je bila tako prazna iznutra kao što je ona bila. Gledala si je u stopala i držala glavu u rukama. Bila je zbunjena, trebao ju je netko savjetovati, usmjeriti što da radi. No nikog nije bilo, ona se zatvorila u sebe, u sebi stvorila svoj mali svijet u koji više nije puštala nikog. Sad ju smatraju čudnom, sad kad više ne želi otvoriti svoje srce nikom, a prije kad je to mogla, tad su ju toliko izranjavali da je od njenog srca sad ostala samo prazna ljuštura. Tog joj je trenutka trebao savjet, nek joj netko kaže kako će nastaviti naprijed, sama i zatvorena srca će morati kročiti kroz svijet. Znala je u sebi da je to najbolji način ako želi preživjeti, vjeruj samo sebi i nikome više jer kome god budeš vjerovao, iznevjerit će te. A opet joj je bilo tako teško dok je sjedila sama. Nitko se nije ni potrudio približiti joj se, svi su odustali čim su vidjeli da se njeno srce neće samo tako dati na dlanu. Danas svi traže što sami ne daju. Nesebičnost je nestala davno, ni jedan se čovjek više ne sjeća tog osjećaja nesebičnosti, ispred sebe nema ničeg, samo je vlastita korist važna, bez obzira na svih. Svako čuvstvo koje je ostalo u tragovima, koje je većina izgubila, mora biti uništeno. Sebičnost je davno pobijedila, sad je samo još ostalo to da se nesebičnost potpuno iskorijeni. Njena mladost ju je činila nevinom i nesebičnom. Nisu ju mogli podnijeti jer je ona još i dan danas stavljala druge ispred sebe i morali su uništiti tu njenu osobinu. I uspjeli su. Pustili su ju kad su ju trebali držati, onog trenutka kad joj je trebala pomoć svi su se stopili u gužvi, a ona je ostala sama. Nije više mogla druge stavljati ispred sebe jer drugih nije ni bilo. Ostala je samo ona i njena prazna unutrašnjost. Bez ponosa je svih zazivala, vrištala imena svojih oslonaca, a nitko se nije odazivao. Nije htjela to pokazati, ali bila je razočarana. Kako je ona, koja je bezuvjetno uvijek bila uz svih, mogla ostati sama? Kako je moguće da vrišti upomoć, a i dalje sjedi sama i drži glavu u rukama? Htjela je mrziti, htjela je svih toliko mrziti da ih ne želi više vidjeti, a svakim pokušajem mržnje samo ih je još više voljela. Koliko su je oni odbacivali, toliko više je ona njih voljela. Kane joj suza u oku. Ispričala mi je svoju priču, svoju ispovijest o napuštanju. Dala je sve od sebe da sad ne sjedi sama, ali nije bilo dovoljno. Suza je pala i tlo ju je upilo, zauvijek zaboravilo, kao da je nikad nije ni bilo. Bila je to zadnja suza, više ih nije imala. Sad je zbilja dala sve što je imala, čak i suze. Prišla mi je i uhvatila me za ruku. Ne znam zašto je mene izabrala od svih ljudi koji su bili oko nje. Zašto je meni odlučila ispričati svoju priču? Ne daj svoje srce nikome, jer ti ga nitko neće vratiti u cjelosti. Drži ga za sebe jer ga samo ti zaslužuješ i ne nasjedaj na slatke riječi koje postoje samo da te zavaraju. Ne daj svoje srce nikome jer tebi nitko ne bi dao svoje... rekla mi je njena duša... eto još jedna priča je napisana. samo napominjem da je fiktivna, za sve morone koji to ne mogu shvatiti. a zaboli me i da misle da nije fiktivna. što reći... što me inspiriralo... zbilja mislim da nesebičnosti više nema, jer svatko će raditi samo za svoju korist. i zbilja mislim da ne vrijedi davati svoje srce bilo kome, rađe nek vas ljudi smatraju zatvorenima nego da se otvarate ljudima koji to nisu zaslužili. rijetki uspiju naći ljude koji zbilja to zaslužuju (makar u nečem imam sreće...) i teško je prepoznati takve osobe. slatke riječi, fraze, sve su to oružja kojima se krade srce i ne nasjedajte na to. romantika? romantika i darovi su tu samo da traže nešto zauzvrat. dečko curi kupi cvijeće kad je nešto zgriješio, a ne kad je vidio tu prekrasnu crvenu ružu koja ga je na nju sjetila. to su bajke za djecu, a ne realnost. pazite kome dajete svoju nutrinu, može se dogoditi da ju više ne dobijete nazad... pozdrav svima koji shvaćaju što je priča, a što je iskustvo. |
